Prećutne zasluge mnogo su izvesnije u životu od izrečenih. Jednostavno, tako stvari ferceraju. Tek zrelost donese i pomirenost na tu temu. A ako se desi da usledi i javno priznanje, čovek ne može da ne oseti zahvalnost. Čak i u svoje ime, na širem planu. Kako nam vreme curi tako više shvatamo da sve što se desi u našoj neposrednoj blizini zapravo je ujedno i lična satisfakcija. Sama svest da tako nešto postoji dotok je svežeg vazduha u predelu pluća.
Tako je naša drugarica dobila priznanje za trideset šest godina profesionalnog i posvećenog rada. Ono što ovu priču čini zanimljivom jeste podatak da je to prvi put da takvo priznanje dodele lokalno zaposlenom. Ambasade imaju kruta pravila. Ali ponekada, kada prepoznaju važnost, naprave izuzetak. Na stranu, a možda baš i u epicentar, trenut njenog obraćanja na perfektnom francuskom, detalj koji nama, filolozima, ima posebnu težinu.
Bio je malo oblačan, malo sunčan dan ovog promenljivog maja. Retkost da se sve okupimo usred radnog dana. Zajedno smo bile u istom odeljenju u gimnaziji i zajedno smo do danas. Falila je samo jedna koja ne živi ovde.
I mogu vam reći, nije bila forma u rečima, a reči pomno osluškujem: osetila se zahvalnost. Pored podrške, najskuplja reč. Čak i u privatnim odnosima nekako sve dobro ostaje u zoni podrazumevanja. Valjda je zato kritika vremenom odnela prevagu. Tako biva kada se svetla strana zanemari.
Da vam stavim sliku nas sedam, za nepoznate ljude potpuno je irelevantno.
Da vam napišem tekst, to je već nešto drugo. Pisana reč je područje identifikacije, a samim tim i zadovoljenja na mnogo nivoa. Prostranstvo za misli. Slika na kojoj nikog ne poznajemo, a dugo je pamtimo.