Dođu tako neke godine, mentalno snažnije, fizički nažalost fragilnije, kada čovek radi preseke i trijažu prioriteta. Kao i u životu, tako i ovde /a kako stvari stoje sa realom ispada da je ona veći simulakrum od same mreže/ važno mi je da znam pri odabiru ljudi da li je vredelo ulagati. Vreme i energiju, naravno. Oni su dragoceni. Na svojoj listi prijatelja imam jako mnogo ljudi iz susjedne države. Sa mnogima sam postala blizak prijatelj, a neke i lično upoznala i kreirala čvrst odnos. Ovih dana, nakon događaja koji je uzburkao javnost i ne popušta (s razlogom), pročitala sam na stotine tekstova, analiza, obraćanja, otvorenih pisama i tako dalje. Ono što me oduševilo jeste činjenica da su ljudi koje sam odabrala kao relevantne u smislu sistema vrednosti i kapaciteta da ih dosledno promovišu ostali dosledni do kraja. Najvažnije, izdvojili su jasno tačku u kojoj se zlo uvek generiše: nisu relativizovali. Imali su precizno usmeren fokus na suštinski problem. Sve drugo su marginalije kojima su se pozabavili oni bez kapaciteta da rezonuju kada je zlo u pitanju. A zlo je generičko, i ovde, i ovdje, i ođe, i tukaj. Zato je važno u 21. veku ukazivati hirurški precizno: gde je zlo. I ti ljudi u svojim sredinama, i oni tamo, i mi ovde, neprestano trpe stigmatizaciju zbog smelosti da ukažu na zlo. I svesni su posledica. To se, rečju, zove: integritet. Ti isti ljudi su mesecima unazad uz nas u našoj borbi ovde. Bilo bi nelogično da ih ne vidim na prvoj liniji borbe i tamo. A dualnosti je ljudski rod sklon, najpogubnija crta. Ne možeš biti protiv tuđeg režima i praviti se ćorav na svoj problem; ne možeš tražiti od drugih suočavanje sa prošlošću i zaobići sopstveno suočavanje; potom, unutar iste skupine, ne možeš ljubiti ruku kompromitovanim, korumpiranim bradatim mantijašima i na protestima navijati za napredak i iskorak. Primera procepa unutar čoveka je bezbroj.
Zlo ne poznaje relativizaciju. Odnosno, da obrnemo, iz relativizacije je zlo kroz istoriju i krenulo. Ljudi koji javno iznesu stav ostaju upamćeni. Mi ne znamo kako se zvao upravnik zatvora koji je 1888. godine rekao zatvoreniku Branislavu Nušiću – Bolje je za tebe, mladiću, da ne pišeš. Pisanje te je i dovelu u apsu. Da si bio nepismen, ti bi danas bio valjan i čestit čovek i ugledan građanin može biti, a ovako se kao kockar vučeš po apsanama.” Ali danas znamo ko je Nušić.
Dakle, svi relevantni ljudi u hrvatskoj javnosti jasno su se oglasili na recentno dešavanje i upalili alarm koji još uvek urla. I treba da urla. Koren u fašizmu, nacizmu, četničiji i ustašiji oduvek je ležao u mentalnom provincijalizmu. Onaj geografski nikada nije ta odrednica, geografski provincijalizam za mene ne postoji. A na čemu se hrani mentalni provincijalizam? Na relativizaciji zla i istorijskom revizionizmu. U međuprostoru, često se nakalemi i kult, pročitah sjajnu analizu na tu temu koju je dotični pevač, instruisan dabome, uspešno sproveo. Kreiranje kulta uostalom tome i služi. Izbaci u fokus u suštini nebitnog lika kao instrument za bitniju priču. Balkan je zahvaljajući svemu tome i dalje bure baruta. Zato je ovaj alarm neophodan svima nama. Neka urla. Iz uspavanosti, u potpunoj tišini bez alarma, umeli su da buknu ratovi.
No pasarán svetom regresivnom trojstvu: istorijskom revizionizmu, relativizaciji zla i kultu. Jedino do čega vode jeste mrkli mrak. U mraku, gle čuda, vidi jedino glista.